Dobrodošli na moj blog
Mislio sam da si negdje izvan mene,mislio sam naci cu te ako na put krenem,
a sad kad nadjoh Te,meni posta jasno:od koraka prvog da si bio Ti uz mene.
A.Dzami
I po nebu i po zemlji moje oko lijeta,da pronadje stvar najljepsu Ovog svijeta:
ne bijase na nebesima ni jedne zvijezde a na zemlji,kao sto si ti,nijednog cvijeta.
O Hajjam
Rekao sam joj da necu biti tuzan, molila me je na rastanku,da cu suze kriti na izvoru samom, a zna koliko mi je tesko,rekao sam joj da ce sve najbolje proci,da nada uvijek postoji,to opako sto napalo njeno tijelo,moze i da stane,da nestane.Neke radosti nase,neke nase rijeci cekaju novo budjenje,nikad nece biti dio zaborava i uspomena,vjecno ce zivjeti u dusama nasim.Sve je sad sumorno,snjezni oblaci sipaju krupne pahulje iznad sarajevskih planina,ali ni jedna nije nalik onoj mojoj pravoj PAHULJI,sve su hladne,bez topline,sve se tope cim dotaknu dodir dlana,ne zelim slutnju,zelim povratak njenog smijeha koji razgaljuje duse,koji odjekuje kotlinom carsije i u tren podigne maglu ka nebeskim prostranstvima.
Sad voli svoju samocu bez icijih glasova,sve rijeci utjehe postadose suvisne,znam koliko pati,koliko se gusi u suzama koje brise sa svojim plisanim medama,uvijek cu biti uz nju dok postojim,to Vam obecavam jer je ona moj zivot.
Hvala Vam svim koji me razumijete i sto se necu vise javljati,jer zelimo oboje u miru da slutimo boljem sutra,ona je to zasluzila,vjerujemo u ljubav Svevisnjeg jer smo tako nevini.......
Svojim likom zaustavila si moje vrijeme koje mi je izmicalo,brzakom planinskog potoka dosla si ko baceni cvijet da donese hiljadu zelja.,nekom nepoznatom.Drhtavom rukom sam te prigrlio,u saci zagrijao,u dusu i srce unio da nadjes svoju izgubljenu vjecnost,ljubav.Kad te necujem misli mi ne miruju,mastam i ljubim te po sjecanjima,trazim boju tvojih ociju u raznovrsnim bojama opalog jesenjeg lisca koje mi susti pod nogama.U jednom trenutku pogled mi se otrgnu do ogoljele grane kestena na kome su bile samo dvije zelene liske,iste kao sto je i boja tvojih ociju.Sapnu u sebi,sa strahom i toplinom krvi u venama;mozda radi mene nece nikad ni pozutjeti,ostace vjecito zelene da me podsjecaju na nju kad nismo skupa.I ove jesenje kise koje ponekada liju kao da bi htjele da mi speru tragove mojih davnih suza dok si bila nepoznata u daljinama moje vjecnosti kao nedokuciva zvijezda oblakom zaklonjena.Zapisujem svojim postojanjem u nezaborav sve one provedene dane,tvoji otisci smijeha svuda su po mojoj dusi razasuti,cujem ih u noci u snovima,dolaze kao nestvarni i sapatom nestaju.Ponekad su mi noci bez zore,od sna bjezim,u mislima brojim dane koji idu,mnozim ih sa puta dva,tri a ponekada i vise dok tako svoje korake od zivota kradem.Da nebeska prostranstva i morske dubine znaju da su tako mala spram moje ljubavi koju imam prema tebi,zamolili bi Uzvisenog da budem zastitnik svih ljubavi.
Molim te ne nestani nikad i ako nekad dodje taj sudnji trenutak,pretvori se u zrnevlje zutih ruza da te zasijem u basti moje duse,mojih sjecanja,vjecnosti.Necu nikad se predati zagrljaju tisine,otplovicu mojom barkom zivota ko zna gdje,uznijecu se u snjezne oblake ove zime i prosuti milion PAHULJA u tvoju kosu dok budes trcala olimpijskim stazama Igmana,dok se budes smijala skidajucih ih sa osmijehom svojih usana.Tvoje ime IN..vjecno ce plamtjeti Olimpijskom vatrom koja je ugasla na Kosevu neke daleke zime pune duboke bjeline.
U tisini, daleko od tebe kao da cujem tvoj smijeh,pamtim ti i oblik usana kad se smijes,tvoju svjetlost koja izlazi iz tvojih prelijepih zelenih ociju.Tvoj glas se samo cuje u tom gradu,valjda mu okolne planine i brda daju akustucnost,sve utihne,ljudi misle da slusaju Bethovenovu simfoniju,petu ili desetu,mozda i Odu radosti.Jesen je dosla,donosi kise,nestalo je toplog ljeta,uskoro ce i snijeg da padne,ponovo sa mekanim krupnim PAHULJAMA.Meni je dovoljno jedna koju imam,nikad se ne topi,ko bi rekao da je to tako,a istina je.Svega se sjecamo,uvijek o tome pricamo,nedamo vremenu da nase uspomene prekrije zaboravom.Poneki dani su tuzni sami od sebe,ili nam se bar tako cini,sve je u prolazu,na proputovanju.Volis da gledas mjesecinu sa svog prozora kako neprimjetno plovi svojim prostranstvom iznad Trebevica.Uvijek mi pricas kako si zaljubljena u svoje Kovace,uske sokake,iako si skrivena iza svojih demirluka ti prepoznajes ko niz sokak ide,prepoznajes odjek koraka,niko nema isti hod,valjda to zavisi od insana,jel plahovit ili sa saburom koraca,kuda ljudi hite svaki dan,kao da nece stici na svoje odrediste.Cesto se pitam ko je od nas dvoje kriv ili zasluzan za sva ova prelijepa pisma sto pisemo,kilometarska,za nase susrete,za nase dane,a i poneke nase sms poruke,kao npr.juce,ona kratka ali meni iz moje duse tebi jedinom bicu na ovom svijetu koje VOLIM!....."Sacuvaj me od zaborava u vjecnosti svojoj i sjeti se mog prelijepog osmijeha koji ce da te stiti od prevelikog bola,i nedaj nikad da nestanem iz tvojih zelenih ociju",odmah si mi poslala PUSU!
Kazu da su svi dani isti,mozda i jesu,sve se nadam da cu u prepunoj ulici setaca sresti tebe,ali saznanje da te nejma ovdje, jako boli. Postoji nesto stvoreno koje se neda promijeniti bez obzira koliko mi to zeljeli i bez obzira na obostranu ljubav,sudbine su neumitne,mozda nisu ni one vjecne.Kad dodjes In.. pred Dzenetska vrata,zastani,pozovi me da izadjem iz pakla,uzmi me za ruku i uvedi me u vjecnost,pred tvojom ljepotom svi ce zanijemiti i niko te nece pitati ko sam ti ja. Dodirujes mi dusu svakim trenom svog postojanja,ko BUBA gamizes mojim mislima,nejmam vremena da spavam jer te u snovima mozda nece biti.
Nisam bio svjestan kako ljubav zna boljeti,kad se najmanje tome nadaas,pogodite u srce,a tome smo nas oboje najmanje krivi,ipak mi je MOJA PAHULJA morala napisati....Ne znam sta da ti odgovorimTi bi volio znati sta mi je,kako mi je,kako mi pomoci?Znam da ti je u glavi more puno pitanja,ali iz pristojnosti ne pitas.Kad rekoh sve mi je i nije mi nista,to znaci da ni ja ne znam sta mi je.Mislim da je bolje da ti nista nisam rekla,da bih te manje opteretila,da ti nepricah o ljubavi i kako umijem da volim.Kad nestanu rijeci nije vise nista vazno,ni ko je ljut ni ko nije,ni ko voli a ko ne.Pokusavas zadnjih dana da prodres u moje misli,pokusavas da mi skines breme sa duse i lijepo je to od tebe.Medjutim mislim da nikada neces saznati zasto sam tuzna i nesretna,jer ni samma ne znam,mada ima mnogo razloga.Zao mi je sto sam pokvarila sve sto je lijepo bilo medju nama.Osjetis da smo se udaljili,al opet sutis a znam da te to muci.Ne zelim da se osjecas tuzno zbog moga stanja.....Znam da ce te i ovo sto sad pisem rastuziti,al ne umijem drugacije,iskreno mislim da se svakodnevnica previse uplela u bajku koju smo oboje htjeli i pocela da je kvari.....Ti me razumijes,umijes sa mnom mnogo toga,tebi sam otvorila srce i dusu,drugaciji si od ostalih u mnogo cemu,stojim iza svake rijeci koje sam ti ranije rekla......Ti si luka u koju ulazim bez najave,mogu u svako doba dana i noci da ti kazem sta mi je na dusi,mogu da te razlljutim,rastuzim,al i da te usrecim.Zadnjih dana ne dajem ti nista,i ti si opet tu,ne opires se,cekas ljubav,smijeh,radost,atoga nema pa nema.Ne zelim kraj,to mi ruzno zvuci i za napisati,al ni ovak ne ide.Moras shvatiti da sam na raskrizju,ako ne shvatis onda nam nema spasa....Voljela bih se vratiti na staro,ovo ti kazem iz duse,al samo me pusti u moj svijet,tamo ne vodim nikada nikoga ne mogu ni tebe..Sad nemam nista da ti pruzim sem licnih problema.Tuga zna jako da boli vec znam,al drago mi je mnogo tvog i zato nemoj biti tuzan...Nadam se da cu se moci vratiti svom tebi maleni moj....ljubim te opet djecace moj....TVOJA PAHULJA!
Svaki put kad te cujem budis u meni sjecanje na tvoju njeznost koja mi nedostaje,koju si mi nesebicno poklanjala za vrijeme nase prve zime skijanja,prvog ljeta na moru.Sjecam se prve pahulje snijega na Bjelasnici koja je pala u tvoju plavu kosu,kad si podigla glavu ka nebu,a one su ti padale na lice,tvoje zelene oci prekrivene crnim dugackim trepavicama,padale su ti na rumene obraze kao roj pcela,a ti si se smijala,vristala od srece,pozvala me da ih zajedno zagrljeni ljubljenjem skidamo jedno drugom sa lica.Zasto si me onako oborila na snijeg,legla po meni,snijeg mi rukama gurala pod grlo,borio sam se,bio sam nemocan,pocela si mi snijeg i u usta stavljati a onda si me pocela ludo ljubiti i to sve praceno sa tvojim slatkim smijehom,vikao sam ti In.. pusti me,molim te,nisi dugo odustajala.Prozvao sam te tada mojom PAHULJOM,bila si ludo srecna sto sam ti tako ime dao,pitala si me kako mi je to palo napamet.Govorio sam ti da mi je to ime palo ko mehlem na ranu,a pahulja na dusu,samo sam pozelio da se nikad neistopis,da mi se pretvoris u dragi kamen,smaragd kao sto su tvoje oci,da vjecno ostanes tu,da me grijes svojom neznoscu i mekocom snijezne pahulje.Otisli smo u nasu planinsku kucu prije mraka,ja sam nalozio vatru u kamin,malo je u pocetku dimilo,a kasnije su varnice pocele iskakati,pripremio sam caj od planinskih trava,istusirala si se,bila si umotana samo u veliki peskir,kosa ti je bila mokra,sjela si u fotelju,susila si kosu plamenom iz kamina,stavio sam ti neku drvenu hoklicu pod noge,bila je malo gruba,obrisao sam ti noge do koljena nekom krpom,dok sam ih brisao desnu nogu si mi stavila na rame,zatim na moje rumene obraze,poceo sam je ljubiti,drzala si u ruci solju sa cajem,solja je ispala iz ruku,razbila se,uvlacila si me polagano pod peskir,lezaj je bio podaleko,ispred kamina je bila kozica neke sumske zivotinje,svjetlo je bilo ugaseno,samo plamen vatre nas osvjetljavao,zapravo vise mene,bio sam tvoj njezni pokrivac,nogama si me stiskala i grlila vise nego rukama,trajalo je to tako i sam neznam koliko dugo,uvlacila si se u mene kao slavuj u svoje gnijezdo,kosa ti se bila osusila i ponovo postala mokra,oci su ti sijale ispred kamina kao u crne macke u mraku,pocela si onda svoju ludu igru njeznosti koju nikad do tada nismo dozivjeli niti osjetili,za sve su bile krive pahulje,varnice vatre koje su prskale iz kamina kao prskalice u djece za Novu godinu,mozda i tvoj peskir u koji si bila umotana,a ispod njega nije bilo nista vise..........sve me to sad In..boli i podsjeca na nesto lijepo sto je bilo i cega vise nema,u ovoj hladnoj zemlji bez snijega i svoje PAHULJE, propadam,nestajem a ne zelim,bojim se da se neistopis,zelio bih jos jednom da dozivimo planinsku kucu,pahulje snijega na pomalo poboranim obrazima koji jos uvijek cuvaju crvenu boju i sjecanje na prve snjezne pahuljice snijega na Bjelasnici.
Danas se nisam osjecao dobro,nista mi nije islo od ruke,radio sam do 12.Sinoc sam kasno zaspao,poslije tri,i sa njom nista nije bolje,neke cudne nocne more.Cijelu noc nije spavala,znao sam,mnogo misli o nama,zao mi je.Ta prokleta razdvojenost,razdaljina,strah da se nedogodi nesto lose,a desavalo se puno toga nezeljenog,zaboraviti se nemoze.Nocu kad je budna radije ustaje,otvara prozor,trazi me po noci,kaze da osluskuje korake.Svjedno voli da gleda Sarajevo dok spava,njeni Kovaci su najljepsi dio grada,pogled ide prema Trebevicu,Igmanu i Bjelasnici a ispod je Ilidza i Vrelo Bosne.Voli nocne tisine,svi spavaju samo njene misli lutaju,gleda sva ta prostranstva,samo mene vidi u njima.Nemogu da je utjesim,kaze da joj jako nedostajem u toj nocnoj tisini,rado bi da zajedno zagrljeni gledamo sa balkona,otvorenog prozora,da gleda svoj odrastanje,mladost,kaze da mjesec u ovim nocima posebno sija,obasjava njenu sobu iako je on gore visoko iznad Igmana.Moja ljubav I... kaze da ima mjesecinu u sobi samo nema mene,svaka noc je kao nesto nametnuto,bez sadrzaja......
Pokusavam nesto da promijenim u nasim zivotima a nespijavam,nista nam nepolazi,kao da je sve odavno pocelo protiv nas.Kako da olaksam i sebi i njoj,nemogu zamisliti da iz njenih smaragdnih ociju teku kristalne suze,nece da ih brise,radije pusta da joj silaze niz njene lijepe obraze na jastuk,jastuk cesto mijenja,mene nema da ih svojim i njenim prstima zajedno brisemo,poslije brisanja zeli da je ljubim,mozda ja vise nego sto I... moze i zamisliti.Zao mi,znam da ce ujutro opet rano ustati,umiti svoje njezni lice,svjetlog tena,da ce svoju plavu frizuru samo malo popraviti,da ce stajati pred ogledalom i taziti na svom licu da li nema neke promjene,uvijek sam joj govorio da to neradi,nista se na njoj nikad nece promijeniti,ostace uvijek najljepsa i najveca ljubav moja.Cesto mi kaze da pretjerujem,ali voli da mislim tako zbog nas oboje.I ovog hladnog jutra,izmorena nocnom morom,tiho je izasla iz kuce,vrata lagano zatvorila od sobe da neprobudi ukucane,zatvorila kapiju,i tiho svojim slatkim koracima krenula niz ulicu prema carsiji da bi stigla na svoj tramvaj,svakodnevnica je tako rano otpocela,a zavrsice se sa nadom u ljepse snove sto donosi noc puna mjesecine.
Kako mi tesko pada odvojenost od tebe,samo da znas koliko sam te pozelio,dugo te nisam vidio,boli me tvoja patnja,neizvijesnost i sumorno vrijeme.Jesen kao da prolazi,nema vise lisca ni kisa,osjecam da je blizu zima,noci kao i dani postaju sve hladniji.Ova samoca duse je vise nepodnosljiva,nemam kud otici,nocu mogu vidjeti samo mjesec kako plovi na razdaljini sa svojom vjecnom saputnicom,nikad se neodvajaju,a mi, ko je kriv za nas rastanak,nas dvoje najmanje ili nikako.Vise ni spavati nemogu,spavanje po nekoliko minuta i nije spavanje,bojim se dugog sna,bojim se da te necu sanjati,nezelim vise vrijeme provoditi bez razmisljanja o tebi,kad mi se desi da nemislim na tebe ljubavi moja I...smatram to prevarom.Gledam kako preko mjeseca prelaze meki oblaci,kao da ga miluju,sve me to podsjeca na tvoje ruke,tvoje njezne prste koje sam toliko puta grickao svojim zubima,ljubio njihove vrhove koji su te posebno uzbudjivali,oblak je presao,sad mi nekako jace sija,meni osim sjecanja na tebe i dubokog bola sto te nemam veceras i za sva vremena,ostaje samo nocna mora dok mjesec sa svojom saputnicom nastavlja ploviti svojom putanjom,.....mozda je i kod tebe sad iznad Trebevica ako je nebo vedro,mozda spavas,a na san ti nikako nedolazim.....
Tog dana posao sam vozom ka jugu,na polaznoj stanici puno svijeta uslo,bio sam sam,mjesto pored prozora.Na nekoj od usputnih stanica ponovo guzva,jedni su izlazili drugi ulazili,jedna zena je stajala ispod zeljeznicke nastresnice i cekala,nije usla.U toku voznje,sjetih se njenog lika,boze zasto da ga pamtim,ostala je da ceka nekog ko je obecao doci,a nije.Ostala je sama,svi su usli,otisli prema nekom u zagrljaj,a ona,kome,pitao sam se hoce li doci,docekati ga.Bila je u zutom pletenom dzemperu,sa kratkom plavom kosom.Moj put se nastavio dalje,nisam mogao nazad.Sudbina je htjela da nakon nekoliko godina ponovo sjednem u istom pravcu.Obuze me odmah po ulasku u kupe neka strepnja,nevjerica,njen lik nikad nisam zaboravio,ali ni pamtio toliko.Voz je usao na pomenutu stanicu,nije bilo guzve kao prije nekoliko godina,stajala je na istom mjestu,nije imala namjeru da udje.Osjetio sam jak bol u grudima,neizmjernu zelju da je vidim,izasao sam iz tog ukletog voza,prelazeci pruzne pragove prilazio sam joj sa oprezom,osmijeh joj se pojavi na licu sa nekom dozom nevjerice da sam to bas ja......pricala mi je da me je svaki dan cekala na istom mjestu,nadala se i vjerovala da cu doci...molila me za oprostaj za sve sto se zbilo medju nama,nije bilo potrebe za tim,i ja sam nju trazio,nije je bilo tamo gdje smo se rastali,mislio sam da je sve lijepo sto je bilo odavno zaboravila,a nije tako,bila je lijepa kao na rastanku,a sad kao da je bila jos ljepsa,nasa srca i duse su ponovo ispunjeni sa puno njeznosti i ljubavi.
Sumorna zima 92.donio sam joj garantna pisma za odlazak na Zapad,Njeni su mi napisali broj telefona.Bila je neobicno sretna kad je saznala da su stigli papiri.Sacekao sam je ispred zgrade,bilo je minus 15,snijeg ugazen i klizav.Nisam se usudio dugo zadrzati pogled na njenom licu,bila je veoma lijepa,zelene oci,boze pa jel moguce da ce otici.Posli smo u hotel na kafu,uhvatila me ispod ruke,cizmice su joj klizile po ledu.U hotelu skoro nikoga,ratni strah na svakom mjestu,u vazduhu.Rekla mi je da je nastavnica muzike,da ostavlja sve i da ide svojim.Podigao sam pogled navise polagano,crvenio sam se u licu i nesto joj pricao,cini mi se da sam vise zamuckivao.Bila je sretna sto odlazi,a ja tuzan sto ostajem.Nasla je povoda da se i sutra sretnemo na istom mjestu pred njen odlazak.Tu noc je puhao jugo,snijeg se otopio,a tako sam zelio da je mrzlo jos jedan dan.Ponovo sam je sacekao ispred zgrade,prisla mi je sa osmijehom i njeznim pozdravom,sve je to vise san nego stvarnost.Nakon nekoliko koraka rekao sam joj da sam jako tuzan sto se snijeg otopio tako brzo jer se cizmice izlizanih djonova vise ne klizu.Uhvatila me ispod ruke i jos zesce stegla,skinula je vunenu rukavicu sa svoje lijeve sake,stavila je svoje njezne duge prste u moj dzep,i danas tu toplinu osjecam.Pricao sam joj uz kafu o Sahari,o Dubajiu,njezno me slusala.Rekao sam joj da je najbolje za njene zelene oci,koje prekrivaju dugacke crne trepavice da idemo na Istok,da gledamo izlaske i zalaske sunca,da ce njene oci dobiti jos jednu dodatnu boju,boju saharskog pijeska,da nocu zagrnuti u pijesku slusa tisinu pustinje,da komponuje svoja umjetnicka djela,da ce njen vid gledati zelenim dragim kamenom,da ce njene oci sjati bolje od Seikovih skupocjenih dijamanata,da cu ih do zivota ljubiti....Sa tugom u srcu i velikom zaloscu nije mogla prihvatiti moj poziv da ne ide na Zapad nego sa mnom na Istok,na rastanku mi je dozvolila da joj obrisem njene suse,da usnama ih skidam i osjetim svu ljepotu njenih obraza na kojima su se zadrzavale.Poslije mnogo godina,ni sam neznam kako dosla je do moje IM adrese,javila se i rekla da nikad nije osjetila srecu na Zapadu,da niko vise nije uspio unijeti malo svjetlosti u sivilo njenog zivota,da nije gledala hladne izlaske i zalaske sunca,nego samo nocnu mjesecinu,da su njene oci izgubile sjaj i zelenu boju,da nosi dioptriju plus tri.Nestalo je muzike iz njenog zivota,uselila se trauma u njenu dusu,priznala mi je da joj je bilo jako zao mene jer nikad vise nije cula tako lijep i njezan glas,da je cesto sanjala tisinu Saharske pustinje,da joj oprostim,da je nezaboravim,tuga joj unistava dusu,putanja zivota je poodmakla,sa uspomenama jos zivi i ceka svoj hladni zalazak sunca ispod crnih i olovnih oblaka.
